Shakespeare u eurovizijskom čitanju

Zaista primamljiv repertoarni odabir, Shakespeareova Oluja na otoku Lokrumu i k tome u režiji Vite Taufera, u svakom je smislu bio izazovan i nije čudno da je predstava unaprijed rasprodana. No, samim dolaskom na začarani otok, počinju problemi. Prvo, odabirom lokacije koja je ambijentalna samo jednim dijelom, u smislu nenastanjenog otoka. Bez obzira na oblik redateljske interpretacije, ostaci benediktinskog samostana nisu pogodan scenski prostor za Oluju, a čak i kada bi to bili, položaj gledališta nipošto nije dobro odabran. Teško je zamisliti distopičnu, postapokaliptičnu pustinju kada je u pozadini scene obnovljeni dio građevine. Tek kada dobijemo programski letak i počnemo gledati predstavu, shvaćamo kako se radi o adaptaciji teksta prema motivima istoimene Shakespeareove drame, što je naravno legitimno, no nije kao takvo najavljeno, pa može pobjeći u neželjenom smjeru, a to se upravo i dogodilo. Također, nije na razini festivala kakav bi trebale biti Dubrovačke ljetne igre da u programskome letku predstave ne bude naveden autor prijevoda Shakespeareova teksta, bez obzira na to što se radilo prema motivima drame Oluja.

U predstavi, unatoč nedostacima cjeline, ima izvrsnih glumačkih ostvarenja, poput onoga Adriana Pezdirca u ulozi Ariela / Snimio Marko Ercegović

U predstavi je bilo najmanje Shakespeareova teksta i njegovih lica što samo po sebi ne mora biti problem, naročito kada prema njegovim motivima radi redatelj uspješnog i prepoznatljivog scenskog rukopisa kao Vito Taufer. No tekst trebaju nadomjestiti sadržajna i smislena izvedbena rješenja, a ne samo niz kolažno montiranih sekvenci iz drame, koja i jest tako strukturirana, otvorene i posve bajkovite strukture, ali zato se i ne izvodi često. Ili je bajka u začaranoj šumi nenastanjenog otoka, ili je jasno razrađena priča o nekom od segmenata iz svoga podteksta, a brojni su, samo da navedemo najvažnije: vlast, volja za moć, uvijek ista ljudska priroda, podčinjavanje, kolonijalizam, imperijalizam, kapitalizam, neoliberalno doba, poništavanje ljudskosti. A najbolje bi bilo da je i jedno i drugo.

Od svega toga vidjeli smo elemente plastične ružičaste bajke namjerno pretjerane i ironijski odmaknute koja koketira s kičem, vjerujem, namjerno; zatim elemente dječjeg kazališta, humora vezanog uz glazbene brojeve, biće Ariela koje vješto vlada zbivanjima i gotovo da je autonomno u svom pojavljivanju, odsutnog sredovječnog muškaraca, oca lijepe princeze iz glazbenih brojeva, mornare, dvorjane, sluge, pijance koji su se spasili na otoku pa gledamo njihov defile, jedan za drugim, bez neke jasnije veze.

Kao da su glazbeni brojevi, čiji su autori Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, preuzeli smjer režije. Možda to jest distopijsko čitanje današnjeg svijeta, stav da se svijet pretvorio u niz kolažnih scena koje nemaju zajedničku poantu niti nastoje biti zaokružene, samo iz nekog post festum kuta kao niz samostalnih cjelina govore o situaciji u kojoj su se našle i to na vrlo eurovizijski način.

Unutar takvog niza ima izvrsnih glumačkih ostvarenja, kao što je ono Adriana Pezdirca kao Ariela. No Prospero Luke Peroša posve je poništen, on govori i nastupa u maniri rezigniranog Frankensteina u čiji laboratorij ulazimo, nesvjesni da jesmo u laboratoriju u kojem on povlači konce, pa i one Arielove. To je možda jedna od najvećih mana predstave, poništenje Prospera, jer nije dovoljno jasno da su sva zbivanja od početka do samog kraja njegovih ruku, odnosno njegovih misli i čarolija djelo. Vrlo je upitno i koliko netko tko nije čitao dramu ili je prije gledao može pratiti osnovni okvir radnje. Središnji mladi par, Miranda i Ferdinand (Ružica Maurus i Lovro Rimac) namjerno su krajnje estradizirani i time se zauzeo ironijski odmak od romanse, no ne na dovoljno razrađenoj razini. Zanimljiva je djevojčica u ružičastoj haljini koja to više nije, ljepuškasti princ koji naglo postaje mladoženja, no oni su ostali samo na razini niza popularno-kulturnih slika, medijsko-estradnih ilustracija.

Glazbeni zahvati Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević te koreografski Lea Mujića u svadbenim scenama obogaćenima mitološkim ceremonijalom bili su vrlo efektni, kao i kostimi Alana Hranitelja, naročito onaj Arielov.

Zaključno, radi se o na prvi pogled dojmljivom i mjestimično duhovitom vizualno-estradnom nizu koji nije povezan u smisleniju organsku cjelinu, i time valjda želi poručiti kako trenutno kao civilizacija nismo dospjeli dalje od Eurovizije, što je posve točno. U kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara, suprotno očekivanjima, nažalost ne možemo govoriti o uspjelom premijernom naslovu. Štoviše, kao i u slučaju ovogodišnje Kafetarije, ideja Shakespeareove Oluje na Lokrumu mamac je za publiku koju na začaranom otoku na kraju dočeka nešto sasvim drugo.